IVANADIVASWEBLOGS
11.04.2009., subota
Priprema večere za pet
|
Odlučila sam pripremiti večeru za pet . Cijenjenim gostima ću ponuditi slijedeći jelovnik: Za predjelo : pohani mozak Glavno jelo: svinjske nogice sa kupusom Desert : Šaumnrole Stol ću ukrasiti krizantemama i svjećnjacima Made in Mirogoj, dok će se za vrijeme večere u pozadini lagano odjekivati muzika Lepe Brene Svakako očekujem najveću moguću ocjenu.. |
15.01.2009., četvrtak
Zagrebačka haiku
|
Jutro se budi , pizze se peku, kava se puši Podne se bliži , ljudi se žure , huka je veća , grad odiše jadom Večer je ovdje , to je drugi svijet , sve je opušteno i ležerno, Kao da se u dva sata od pet do sedam promjenila struktura stanovništva , jedino su prodavačice uvijek stalne , zapravo njihovo raspoloženje predstavlja jednu od konstanti u našem gradu . |
The Unperfect of Perfectionism
|
NITKO nije znao kako dalje , kuda da krenu, o čemu da pričaju,,,, Imali su previše stvari, bili su previše bogati, kuće su im bile savršeno uređene , što je dovodilo do iritacije čula . Jane je svaki put kada je ušla u svoju sobu osjetila naravno prvo sreću , jer je sve na svome mjestu,, kasnije nakon par sati prebivanja u njoj došlo joj je da razbije one skupe svijeće i da baci lampu koja je tako savršeno pristajala uz taj stolić i da je zamijeni nekom manje lijepom. Stoga se digla sa kauča , prišla komodi i vazu koja je bila na svojem mjestu stavila na drugo mjesto koje nije odgovaralo, ah kakvo olakšanje ,,, Najsretnija je bila kada je uspjela razbiti svoj naravno savršeno izdizajnirani auto, savršene boje . Kretala se u koloni,,, polako, auto ispred nje je naglo stao, a kako je njezin imao jaki motor nije uspjela dovoljno jako stisnuti kočnicu i bum , evo nesreće . Čovjek je izašao iz svojeg starijeg automobila vidljivo uzrujan ogrebotinom koja je bila gotovo nevidljiva , i počeo se derati potaknut divnom bojom auta koji ga je udario, ( „ ah te mlade bogatašice misle da mogu sve“ ) . Onda se naravno ona stala derati na njega , što ih je oboje odobrovoljilo i razišli su se u najboljem raspoloženju. Naravno tek je kasnije Jane je primjetila da je zapravo njezin auto bio dobrano oštećen,,, Ah koje olakšanje --pomislila je .. više nije onako divan kao prije . Koliko sam se namučila za njega , a gle ga sada , kao da je od stiropora , što vjerojatno i jest, stiropor , plastika i sjajni lak,,, za te novce..... evo sada mogu mirnije spavati,, i to je nešto. Ušla je u stan,, i premjestila fotografiju svoje bake na drugo mjesto, uzela par šalica i razbila ih ,,,, i to ju je smirilo. Mir nadje čovjek u raznim stvarima , pa bile i ružne,,, stoga pozdrav ljepoti,,, uzmimo kist i premažimo crtu preko nje,,, bolje ćemo se osjećati. ! |
Crveni kimono
|
Janet se nije mogla snaći u novoj ulozi kojoj su joj dodijelili. U bolnici je samo kuhala kave i dodavala kolegicama u pauzi sendviče , koje su ove užurbano uzimale ni ne zahvalivši se . Recesija je uzela maha , donedavno pomalo neiskvareni posao pretvorio se u nužno zlo. Kakvo je ovo mahnitanje , mislila je , sasvim dovoljno da i budem nezadovoljna. Međutim, nije se htjela , naprosto nije se htjela pomiriti sa nezahvalnom ulogom koja joj je bila dodijeljena , u sebi. Svakako, mogla bi sada i biti nezadovoljna , a kako kada gledam sve one bolesnike oko sebe .Njihova bijela lica na umoru sa očima uprtih u strop, okreću se amo tamo, i stalno zapomažu. Ponekada mislim da im i nije toliko loše, naravno isticanje i pojačavanje osjećaja bolesti sastavan je dio uloge bolesnika . Makar ima zbilja jadnih ljudi. Jednostavno, nije mogla a da ju ne umrtvljuje svakodnevno ulaženje u sobu , pa makar i da im da ručak, nije nekakav težak posao. Ali to neprestano kretanje u krugu mrtvila , raspadanja i bolesti, nazadovanja a opet nekakove pomirenosti i mira , eto a na neki način i nekakvog veselja koje se ogledalo u malim domovima koje su pacjenti već izgradili oko svojih kreveta. Kojekakvi keksi, časopisi, knjige , sitnice , fotografije , cvijeće , bogorodice , gobleni, čokolade davali su ipak dašak života u taj bijeli mehanički prostor. Međutim , voljela je tu bjelinu i taj mir,, a i sviđao joj se jedan pacjent. Neki čovjek srednjih godina koji je imao lijepo lice , ali je bio prikopčan na nešto i nije mogao čitati, stoga mu je Janet uvijek čitala. Te priče o stranim zemljama i pustolovinama išle su na živce drugima u sobi , možda ne svima , ali su ih svakako dekoncentrirali, medjutim on je uživao, gledajući njezine oči. Ona se polako počela u njega zaljubljivati , u taj njegov odani pogled. Medjutim , nisu još progovorili niti riječi jer on zbog nekog ovratnika i zavoja nije mogao govoriti . Stoga je njihova ljubav bila isključivo materijalno- virtualna . Stvar nekakve energije između njih, koja je polako tekla obostrano. Tko zna , možda kada progovori i kada ozdravi se uopće nećemo slagati. To je tako, ljudi previše traže u ljubavi. Navečer je izašla iz bolnice , uspela se po stubama na Gornji grad , gdje je živjela, uz slabu svjetlost ulične svjetiljke , koja je nagovještavala smiraj i obećavala novosti. Ušla bi škripeći vratima u toplinu svojega doma, cijelog ispunjenog zagasito crvenim bojama kineske prijestolnice , koja je na staroj kući Gornjeg grada ipak djelovala kao nekakav jadan ostatak kineskog zida. Međutim, ona je voljela taj nagovještaj, jer je bio toliko različit od aseptičnosti bolničkih prostora koji su je okruživali cijeli dan. I onda je to došlo, jednostavno, možda sam malo luda mislila je jedan dan,, ali nemogu više živjeti u tako skućenom svijetu, i toj podijeljenosti na smjene,, Novi dan je još jednom nastupio, sasvim običan uz nešto sunca ,, Janet je izvukla crveni kimono i obukla ga demonstrativno, Tako je otišla u bolnicu, sestre su se smijale i rekle : Pa ti nisi normalna , šef odjela će poluditi , nemožeš tako hodati okolo. Ona je bez obzira otišla tako djeliti hranu i obavljati pomoćne poslove pacijentima, na njihovo sveopće zadovoljstvo. Ugledavši crvenu boju njihove sestre odmah su se počeli osjećati bolje , unosila je veselje i radost u prostorije , i nekako je ona otužna bolnica ipak dobila malo neke radosti. Čak se i šef odjela osjećao bolje, i protivno svim pravilima odjeće bolničkog osoblja nije pravio problema ,, barem taj tjedan! |
14.01.2009., srijeda
Zero point
|
zero point October 18th, 2008 Eto konacno I da ja udahnem malo zraka ,, Dan je bio besprijekoran,, pravi poredak, sendvica , kava , cipseva I kolaca u Briens o Innu.. Kako mi se spava , spava cijeli dan, Kao da zivim u nekom zrakopraznom prostoru , sve se desava na pola sata od nigdje ,, Okolina se dogadja u svojem filmu u boji koji se odvija klasicnom brzinom, a moja je nepokretna , stagnira dok sudjeluje u dogadjanjima Posted in Uncategorized | No Comments » |
Ziwot bez ziwota
|
October 14th, 2008 ,, u svagdanjoj trci za srecom zaboravili smo za cim trcimo,, ne u nogama ,, nego u odlukama ,, Nase drustvo je postalo tipicno potrosacko drustvo,, prvo treba dosta zaraditi za kucu, stan, odjecu,, e onda kada smo vec tako svi ukopcani na petu brzinu, e onda treba otici i na more,, pa kupiti i auto, jer nam se zuri,. Posto se vise nitko ne krece , treba potrositi brdo novaca na spa i teretane , a kada padnemo u depresiju zbog silnog opterecenja , eto tu su opet izdaci za psihijatra , klinike i odmore. Solution,, vratiti se starome dobrome starinskom nacinu zivota. Nije bilo psihickih bolesti jer nije bilo niti stresa, a nije bilo stresa jer su ljudi zivjeli u skladu sa svojom prirodom. Zene su radjale djecu i bile majke , okolo cistile , prale i kuhale , tako su se fizicki izmorile i bile su mirne pa nisu mucile svoje muzeve . Rastava nije niti bilo, nisu bile dozvoljene zato jer nisu niti bile potrebne. I tako su muckarci otrcali u rat da se malo ispusu, i zvi su bili presretni sto se uopce ponovno vide . Muskarci su lijepo radili i prehranjivali svoju obitelj , sto su oni u danim okvirima i mogli, obzirom da obitelj nije imala velike zahtjeve , a i doprinosili su radom na svoj nacin. Naravno da se danas to pomalo cini nemoguce ,, ali probajmo se othrvati stalnom utjecaju opceg mnijenja koje uvjerava neprestano da moramo imati jako puno stvari i da ih moramo neprestano stvarati.. a svijet nije oko nas nego u nama samima ,, i nece nam pomoci nitu pune garaze niti ormari , ako nismo u skladu sa sobom . To cemo tesko postici ukoliko ne zivimo u skladu sa svojom prirodom nego pod neprestanim pritiskom naprosto nacina zivota i misljenja koje nas uvjerava da se neprestano moramo zbog necega zrtvovati i odricati. Nastojimo da se ne odreknemo sami sebe ,,, eto jer onda zaista u nama nema zivota, vec puko prezivljavanje. Na taj nacin mozemo se pretvoriti u one obijeljene grobove ili limene krcage , koji prazno zvece kada se lupi o njih,, a puno praznih zvukova stvara galamu. Bolje je da nam zivot postane glazba. Onda cemo se moci i medjusobno vise osluskivati,, jer cemo imati i sto cuti., mouthly i mute , ,, Wrote in Dublin, oktober 2008. |
12.01.2009., ponedjeljak
Večera za pet
|
Svijet se okretao u jednom smjeru kao i uvijek , a ona se nije mogla sabrati da vidi što će i kako će , što da se radi, mogućnosti su raznolike . Konačno je uzela torbu i izašla iz auta a da se nije niti osvrnula na svojeg prijatelja . suvozača . On je bio poprilično razočaran zbog toga , pa nisu se niti posvađali, osjećao se neugodno i već je vidio nevolju na pomolu . Zato je brzo zabremzao i auto se izgubio u trenu u susjednoj ulici. Nju to uopće nije bilo briga , bitno je bilo da je Starbucks na uglu, otvoren i čeka da ispije prvi kapučino, toga jutra ... Ili frapučino , ili mokačino,,, ah opet se nije mogla odlučiti,,, ništa odlučiti će trenutak inspiracije u kafiču. Uopće , uvijek se rukovodila svojim trenutačnim osjećajima , i nije se puno osvrtala na posljedice kao niti na reakcije ljudi oko sebe , ta bila je promjenjiva ,,, makar na kraju joj je uvijek bilo žao ako bi nekoga povrijedila . Eto tu smo, ah dobro ipak frapačino, platila je a da nije niti pogledala dobro dečka za pultom koji se eto opet osjetio nelagodno zbog toga , samo je znala da joj se žuri na posao. Konačno su je prihvatili u odjelu u kojem se nedavno zaposlila kao asistentica urednika novina . Posao nije bio osobito zanimljiv , prečitavala je materijal za članke koje je pisao njezin urednik i drugi novinari u trenucima dosade , dok je uglavnom dizala telefonske slušalice i obavljala pomoćne poslove . Ušla je u ured sa puno nade , .... ah konačno će joj dati i da ona izvještava i napiše članak o događajima toga jutra, pa valjda se nešto i dogodilo toga dana da ona ima o čemu pisati, „H ajde ljudi nemojte me danas ostaviti na cjedilu, lijepo se poubijajte ili negdje nešto podmetnite , budite maštoviti, da je moj članak što bolji ,“- mislila je sa podsmjehom. Već u trenutku ulaska u dobro poznatu sobu osjetila je nekakvu sunačnost u prostoru kao da se zrak ispunjao značenjem i iskričavošću, i kroz glavu joj prostruji osjećaj širenja , novih mogućnosti. „ Biti će nešto, biti će dobro,“- pomislila je . I točno za deset minuta u sobu je ušao šef , kao i uvijek u izgužvanoj bijeloj košulji i opuštenoj kravati koja je kao i uvijek i ovaj puta bila prugasta i naherena u stranu, sa uvijek istim izrazom užurbane odlučnosti samo što je ovaj puta njego ulazak bio bučniji a glas se smiješio : „..ajde mala trči,“- rekao je , „dolje te čekaju dečki , reči če ti po putu gdje se ide , ja ti sada za to nemam vremena , tvoje je da ispitaš susjedu i da vidiš što se dešava, ništa posebno lokalni bogataši su se opet posvađali ali bilo je veselo ovaj puta jer je muž izašao na ulicu gol i tako niš posebno ali i to je početak, zar ne , „ -veselo joj je namignuo i mlatnuo hrpom papira po stolu. „Yes , yes , ipak se kreće ,“ pomislila je , --„ajmo to je to, samo da nemoram više dizati telefonske slušalice „- veselo je poskočila sa stolice i sjurila se u prizemlje . „On je gol , napraviti ćemo mi iz toga pravu ljubavnu dramu i to u nastavcima , hahaha , pa malo sweet sour umaka , pa malo hot chillija , a u slijedećem nastavku umjerenijeg currya , i na kraju šlag na kraju uvijek, ma pravi mali fini objed za naše uvažene čitatelje ma prava večera za pet“---- |
11.01.2009., nedjelja
Pozdrav Bijelome
|
U potpunom odsustvu mišljenja i misli, nailazimo na bjelinu svuda oko nas , bez pretenzija , izazova , loših i dobrih stvari , nije bitno koliko imaš kila , izgled , trbuh i tvoje trenutačno raspoloženje,, pozdrav bijelome |
Mikro - Makro
|
Da li svatko od nas ima svaki dan boje , evo moja trenutacna boja je danas slojevita , mislim negdje tamo u nekom zrakopraznom prostoru između lijeve i desne strane ovoga što nazivamo glavom . Zapravo , sada me čisto zanima u kojem zapravo prostoru nastaju boje u glavi, obzirom da je cijela ispunjena , i nema nikakvog zraka u njoj. I koji je režanj stvoren za stvaranje maglovitog sivila , ili ružičastog mora u kojem se ponekad svijest kupa ponekad je to bjelina , a nekad kao da oluje pucaju po nekom crnilu, samo bljeskovi – pras , pras , pras ! Drugo, kako se kako se stvaraju osjećaji , mora da je to neka materija , barem neka grudica energije negdje u sredini prsnog koša. I tko time uopće može upravljati, možda smo samo sklop proizvoljnog i slučajnog rada naših kojekakvih živčanih i e – genih i ostalih centara koji nešto izlučuju ovako i onako, pa to putuje simo i tamo i onda kažemo da se danas osjećamo ovako ili onako! . E a onda se desi čudna stvar , neki tamo mikro djelić nekog tamo organa počinje praviše raditi ili ne radi kako treba , e onda iznenada postanemo depresivni ili hiperaktivni ili ispunjeni mržnjom i agresijom prema svima ! I sada , kako da ja imam kontrolu nad vlasititim procesima u organizmu, koji zapravo rade po svom , ali naravno ipak u svemu postoji izvjestan kontunitet, inače bi mijenjali karakter svaki dan. Ah čudnovati stroj , iznad svega . A najsmiješnije je što je tom cijelom sklopu dan nekakav integritet i osjećaj jastva i osjećaj kontrole i upravljanja samim sobom i ime i prezime , i ostali podaci o subjektu upisa u maticu rođenih, pa i ostale matice registracije stanovništva , osobne , jmbg i tako dalje . Eto, tako kako je , moramo voljeti sami sebe i to je osnovno, da sebi ne činimo svjesno zlo, u svemu . |
